Rođena sam prije 23 godine u Pakistanu. Moje ime je Almas. U Italiju sam stigla kad sam imala 8 i pol godina, zajedno s roditeljima i četvero braće.

Sjećam se prvog susreta sa školom: nisam znala ni  riječ talijanskog i bilo je traumatično.

Tada je za mene počelo vrlo teško razdoblje: razvod mojih roditelja, novi brak mog oca i nažalost njegovo kontinuirano nasilje nad nama djecom.

U jednom trenutku odlučili smo zamoliti Sud za maloljetnike za pomoć. Od tog trenutka započela je nova faza mog života, sa uključivanjem u dom.

Nepotrebno je reći da to nije bilo lako. Ono što me oduvijek spašavalo je sposobnost uspostavljanja pozitivnih odnosa s drugima. Sa Cristinom, jednom od odgajateljica, i danas sam u kontaktu i smatram je prijateljicom.

Kada sam išla u školu, nikome nisam rekla da živim u domu: željela sam se pokazati snažnom i samouvjerenom. Nisam htjela da se prema meni odnose kao prema siromahu, htjela sam biti najbolja bez privilegija.

Danas, međutim, zahvaljujući projektu Općine Trento, odlazim u škole kako bih upoznala učenike i razgovarala s njima. Svima ispričam svoje iskustvo i konačno sam shvatila da se nemam čega sramiti. I napokon znam da nisam kriva za ono što mi se dogodilo. Mislim da je za nas mlade iz skrbi vrlo važno upoznati djecu u školama s našim pričama.

Želim podijeliti poruku da smo mi djeca I mladih iz skrbi jednaki svima drugima, nismo marginalizirani ni čudni! Točno je, imali smo obitelji s poteškoćama, ali ako iskreno pogledamo nijedna obitelj nije potpuno normalna. Svaka obitelj ima svojih problema.

Jako mi se sviđa ideja da mogu pomoći drugoj djeci i učiniti svoje iskustvo dostupnim.